Didova Kuća

Upoznajte nas

Prvenstveno želimo da se ovdje osjećate kao kod kuće, uživate u jelima i vinima.

Sva jela ,koja nudimo u Didovoj kući, pripremaju se po starim receptima naših ljudi s otoka, Primorja i Dalmacije. Ova terasa je oduvijek bila centar cijele obitelji, nama jako važno mjesto, zato vam sve ovo i pričamo. Jutarnja kave, podnevni maestrali što se guraju kroz lozu, večeri uz ćakulu, zimske škure bure i najdraži miris frita nane Mare. A radila je najbolje fritule na svijetu!
Ova kuća sagrađena je 1906. godine. Sagradio ju je pradide Ive Ivela Fabijanić za potrebe konobe. Ovdje su visili pršuti , prezimljavali paški sirevi, čuvalo vino i sušila riba. Konoba je didu u prvo vrijeme služila za veselice i fešte s društvom. Kasnije, u ovu kuću useljava sa svojom obitelji, ženom, sedam sinova i šest kćeri .Od pradida Ivele i njegove djece te brata Jure i njegove obitelji poteklo je današnje selo Šimuni i sve obitelji Fabijanić.
Svaka obitelj imala je ribarski brod, vinograd, ovce i pašku čipku.

Sve iz mora i oko mora je naš način života. Sve smo to prenijeli na Konobu. Masline i ulje, mendule, orah, koromač, marinirano povrće I voće, pršuti, domaće tjestenine, dagnje, ribe, domaći kruh sa maslinovim uljem, puno raznih boteljki dobrog vina…
Sve je to identitet Konobe Didova kuće. Kada bi morala odabrati tri namirnice koje bi identificirale našu kuhinju to je skuta, prošek i riba.

O Šimunima

Prema priči, vala je dobila ime po Šimunu Fabijaniću iz grada Paga koji je ovdje podigao prve pastirske kućice.

Pravi život ovdje počinje u drugoj polovini 19. stoljeća kad mladi Ive, s braćom Jurom i Antom napusti gradsku vrevu Paških ulica i naseli se u pustoj vali. Ivela dokotrlja kamenje, dopremi pijesak sa Suhe Punte i kamen po kamen nikne prva kuća. Zapravo tri kuće. Pored njih crkvica Svetog Ante Padovanskog, gušterna i stablo oraha. Eto ih i danas, iznad kampa, u pomorskim kartama znani kao Fabijanići.
Stiže i ljubav. Dumica i Ive. Tišina pomalo nestaje iz ovog kraja. Sve je više dječje vike i strke. Jedno za drugim na svijet dolaze Katica, Zorka, Stoše, Dumica, Luce, Ante, Mate, Pipe, Lorenco, Valo, Ivan, Benjamin i Marica. Sada se i broj ovaca penje na 500, rađaju se suhozidi, ogradica je već toliko da ih okom ne vidiš, masline sve veće.

U uvali, uz samo more, Ivela odabere najlipši brig i 1903.godine opet kamen, pijesak, voda, niče kućica. U pomoć stiže talijan, vlasnik ugljenokopa u Kolanjskom polju. Zvat ćemo ga Giuseppe. Sviđa se i Giuseppu mali brig. I on bi se jutrima budio uz more. Stižu teraco pločice iz Trsta, niče loza, bude se drvene škure na barkunima.
Giuseppe povadio ugljena za tri generacije. Jedan je život, jedna je Italija. Isprati Ivela dragog podstanara, zavida kuke na drvene grede, dokotrlja bačve, niknu škancije, nanese suhe crnike i eto izložbe od pršuta, sira, vina i rakije.
Volio Ivela društvo. A Dumica novu kuću. Sredila je, pripremila 13 postelja, naložila oganj, spekla kruh. Šufit pun kukuruza i pšenice. Na dvoru visi ovčetina, bura je suši.
Didova kuća je upravo ta prva Šimunska kuća. Sjedite na dvoru Dumice i Ivele, kasnije najmlađeg im sina Benjamina i žene mu Marice, paškinje, danas njihovih unuka i praunuka. To je ono što mi znamo prema pričanju našeg dida i njegove braće. Možda i vi znate neku crticu iz njihovih života. Možda onu s talijanske strane Jadrana. Ta nam je najmanje poznata. Nikad se ne zna, možda je i vama nono pričao kako je znao pojesti dobar paški sir u Šimunima, na Ivelinom dvoru punom bure.
Ovdje kažu da se bura rađa u Trstu, ženi u Rijeci, umire u Šibeniku, a najjače puše upravo u Šimunima.

Par crtica o otoku Pagu

Stigli ste na otok ovaca, paškog sira i janjetine, baškotina, soli, bure i kamena, kadulje i mora, paške čipke, karnevala i paškog kola

Otok sa 2500 sunčanih sati, na kojem nabolje uspijeva bura, cijeli posut ljubičastom bojom ljekovite kadulje, gradom koji datira iz 1443. Godine. Zovu ga mjesečevim otokom. Nije ni čudo kad vidite svo ovo silno kamenje oko vas. Pogotovo prvi dodir s otokom, kada mu prilazite trajektom sa sjeverne strane. Često nam ljudi pričaju da se iznenade kad ugledaju kakav su to otok odabrali za odmor.
Goli kamen od mora do neba! E pa za takvu frizuru zaslužna je bura, sjeverni vjetar što se takvom snagom zna obrušiti s Velebita da nerijetko prelazi 100 km/h. Ali, imamo mi i krajeva na otoku pošteđenih takvih turbo feniranja. Prekrasni Lun! Zato tamo masline dožive i 1000 godina.

Zapravo 1500, kolika je procijenjana starost pojedinih stabala. Lunjski maslinik zaštićeni je botanički rezervat, jedinstven u svijetu. Ako poželite zagrliti i obujmiti maslinu, neće ići. Jedan malo, možda vas četvoro uspije u kolektivnom grljenju. U slučaju da vas ide više, ne brinite, možete birati između 80.000 primjeraka.
Još je nešto na otoku staro preko 1000 godina. Paški suhozidi, bunje. Jedinstvena gradnja čija se ukupna dužina, prošarana cijelim otokom procjenjuje na preko 1000 kilometara. Koliko suhozidnih kilometara ste prešli da dođete k nama? Možda baš tisuću?
Otkud suhozid? Pa, imali smo i imamo viška kamenja! Umjesto da ih izvozimo, ljudi im dali svrhu da je se ne bi posramio ni laboratorij profesora Baltazara! Da su znali da će taj zahvat jednom postati jedinstven kulturni spomenik otoka Paga, rekli bi vam da ste „šli na kvasinu“. Poseban je u svojoj izradi, visok da ga ovce ne preskoče, snažan da ga bura ne sruši, dugačak toliko da ogradi vlastiti komad kadulje i rijetkih travčica. Nema ovdje pasa ovčara ni ljudi koji stoje uz stado.
Ovdje ovce čuvaju kameni pastiri. Otočan svoju „ogradicu“ obujmi suhozidom, uvede stado ovaca i ode svojim poslom. Kojim? Ribarenje i vinogradarstvo najčešće. I mužnjom, u Pagu je mužnja ovaca bio muški posao, paškinje nisu radile u polju, one su bile zadužene za kuću, radile paški sir i skutu, šivale čipku, spremale doručak, ručak i večeru, podizale djecu.

Čipka. Bijelo zlato umjetničke vrijednosti, izvorni proizvod otoka Paga i veliki doprinos svjetskoj kulturnoj baštini. Od 15. Stoljeća, krenula iz samostana Benediktinki grada Paga, preko ruku svake paške građanke, utkana u svaku haljinu carice Marije Terezije, pomela nagrade na svjetskoj izložbi u Parizu 1907.godine. Paučinaste niti možete vidjeti i na zidu naše konobe. Rad je ruku naše nane Mare. U konobi se nalazi i katalog Paške čipke u izdanju Etnografskog muzeja Zagreb.
I još da vam otkrijemo tajnu paškog sira. Za to ćete morati pješice ili biciklom proći ovom šumom kroz Selac preko puta ACI marine. Čim stignete, duboko udahnite i sve će vam biti jasno. Kadulja, smilje, otočke trave, crnika i primorski bor, pa još kad svo to bilje, za onaj finalni gurmanski doživljaj, bura zasoli oblakom mora, ovčje mlijeko dobiva svu puninu autohtone otočke arome. Da ne kažemo aroma terapije za ovce. I eto čudesnog paškog sira.
Da ne zaboravimo, cukar za kraj! Paški baškotin! Rade ih, prema dobro čuvanoj recepturi, staroj preko 300 godina, sestre Benediktinke paškog samostana sv. Margarite. Suhi baškotin neponovljivog okusa možete i sami kupiti u samostanu. Samo pokucajte na stari, drveni barkunčić i ruka neke od sestara pružiti će vam okus ovog podneblja. Svi su ovdje odrasli uz baškotine umočene u bijeloj kavi. Toliko je značajan da se ovdje od pamtivijeka u svakom paškom domu goste dočekuje baškotinima i kavom!